Obavijest

Autorica svoje postove ubuduće objavljuje na portalu

Balet.com.hr

Vidimo se tamo! 🙂

Ocjena ove baletne sezone

Baletna sezona 2009./2010. donijela je neke zanimljivosti. U tom pogledu moramo potpuno odbaciti izvedbe Don Quijotea, Trnoružice, Labuđeg jezera i Pepeljuge. Premda su svi nabrojani stari baleti koji se plešu jako dugo, ukazuju na problem koji se događa u našem baletu: nema novosti. Ukoliko se zaviri u programe zagrebačog HNK kroz povijest, vidjeti ćemo da je u različitim razdobljima bilo više ili manje kreativnosti i dobrih koreografa, no da su se redovno postavljali novi baleti. Zadnja kreativna faza zagrebačkog HNK završila je oko 2000. Već 10 godina to kazalište koreografski stagnira (neki zlobnici bi rekli da stagnira i plesački, no ne bismo trebali otpisati naš baletni ansambl: u njemu ima kvalitetnih i talentiranih plesača. Problemom bi se moglo nazvati samo to što se ponekad za neke uloge odaberu plesači kojima oni najbolje ne pristaju). Jasno, problem je u nedostatku mladih koreografa, koji bi oživjeli naš balet.
HNK se trudi, svake godine, učiniti barem jednu novu stvar, donijeti dašak inozemnih plesačkih kretanja. No to ostaje Sizifov posao, jer ne nailazi odjeka kod naših plesača. Ipak, ova godina nešto je promijenila. Osim što je prikazan Fado, koji je bio zanimljiv spoj suvremenog plesnog izričaja i glazbe, tu je ono što više oduševljava i budi nadu: Koreolabos. Nakon 10 godina pauze, ponovno su neki plesači ansambla dobili priliku otplesati vlastite koreografije. Sve su bile nove, živahne, osvježile su našu centralnu plesnu kuću, a među njima najviše se istaknula Edina Pličanić, koja je duhovitim pristupom plesu pokazala ono što su mnogi zaboravili – da je ples zabavan.
Viđene koreografije unijele su nadu da bi se naš balet ponovno mogao biti maštovit. Raduje i plan HNK za iduću godinu: planira se prikazivanje Tišine mog šuma, koreografa Lea Mujića, a pod nazivom “Gostujuća baletna predstava” možda se, kao i ove godine, krije Koreolabos.
Moguće je da nova gibanja doprinesu većem broju zaljubljenika u balet, jer nažalost, balet doista vole samo oni koji su na neki način povezani s njim. Bijeli baleti su potrebia, i sigurno je da pola repertoara trebaju činiti upravo ta djela. No jasno je i da, ako se nešto ne napravi i ako naš balet ne bude pratio svjetske trendove i davao prilike mlađim koreografima, nastavljamo s razdobljem stagnacije. A to produžavanje agonije ne može trajati vječno.

Dodijeljene godišnje nagrade HNK

U 12 sati u foyeru zagrebačkog HNK dodijeljene su godišnje nagrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu za najbolja dramska, operna i baletna ostvarenja u protekloj godini.
Nagradu Ana Roje za najbolju žensku ulogu dobila je Edina Pličanić, i to za ulogu Marguerite u baletu “Dama s kamelijama”.
Nagradu Oskar Haramoš za najboljeg plesača dobio je Dimitrij Timofejev. Mladi baletan tek je godinu dana član plesnog ansambla HNK, a nagradu je dobio zbog čak 5 glavnih uloga – u Orašaru, Labuđem jezeru, Pepeljuzi, Trnoružici i Don Quijoteu.

Nakon dodjele nagrada predstavljen je plan za iduću sezonu. Za balet on će izgledati ovako:
1/ Leo Mujić: TIŠINA MOG ŠUMA
2/ George Balanchine-Hans van Manen –Derek Deane: VEČER TRI BALETA
3/ Petar Iljič Čajkovski:TRNORUŽICA
4/ Petar Iljič Čajkovski: ORAŠAR
5/ Petar Iljič Čajkovski: LABUĐE JEZERO
6/ GOSTUJUĆA BALETNA PREDSTAVA

Dodajmo kako je upis pretplate za stare pretplatnike počeo 14. lipnja a trajati će do 3. srpnja (te 6.-11. rujna). Za nove pretplatnike upis se održava od 13. do 25. rujna.
Podsjetimo da za učenike, studente i umirovljenike pretplata 3 (baletna pretplata) za jedno mjesto na galeriji košta 192 kn.

Prva Dama ove sezone

Prva “Dama s kamelijama”, balet u 2 čina na glazbu Carla Davisa i u koreografiji Dereka Deane, otplesana je jučer u HNK Zagreb. Do zadnjeg mjesta ispunjen HNK svjedočio je da je publika jako zainteresirana, a u to se lako uvjeriti i ako znamo da baletnoj pretplati ovo plesno djelo nije na programu ove godine.

Pošto je o ovom baletu već pisano na ovom blogu ( Priča o pariškoj milosnici na daskama HNK) nema potrebe da ponovno prepričavamo radnju, no prošlogodišnjem tekstu moglo bi se dodati par novih detalja.

Našem baletnom ansamblu ovo je već 11. izvedba, što se na plesačima itekako vidi. Besprijekorno su otplesali svaki dio baleta, uklizavanje iz figure u figuru je bilo apsolutno savršeno, a balet je tehnički zahtijevniji od nekih koje smo imali priliku gledati u zadnje vrijeme (i koji su publiku ostavili prilično ravnodušnom). Da ovaj put to nikako nije slučaj svjedoči dugotrajni aplauz, za kojeg su čak i redovni posjetitelji HNK rekli da je iznimno dugačak.

Fotografija iz knjižnice HNK

A što je to u samoj priči tako posebno? Osim tužne priče o kurtizani koji izgubi ljubav i umire, sjajnih plesača, scenografije koja se neprestano mijenja (iako to zna biti malo naporno) te sama koeografija i način na koji je Deane izveo ovo djelo jako su zanimljivi. Zadržani su plesni oblici 19. stoljeća (kada se radnja događa) – valcer, galop i kadrila. Zanimljivo je i pomalo ironično poigravanje: junakinja Marguerite preziva se Gautier (kao i libretist baleta Giselle), ona i Armand Duval (njen ljubavnik) upoznaju se upravo na izvedbi tog baleta, a kad ga ona zavodi svira Weberov Poziv na ples. Na samom kraju, u trajanju svega par minuta, Marguerita i Armand plešu neobičan i izrazito senzualan ples, koji je najupečatljiviji dio cijelog baleta.

Autor romana Dama s kamelijama, Alexandre Dumas sin, svoju je priču utemeljio na stvarnoj junakinji, Alphonsine Plessis, koja je 1847. umrla od bolesti pluća. On je napisao ovo: “Nikada za života je nisu zvali Dama s kamelijama. Nadimak što sam ga dao moja je izmišljotina. Pa ipak, stigao je posredno i do nje, kada je roman objavljen. Ako poželite vidjeti grob Dame s kamelijama, čuvar groblja na Montmarteu odvest će vas do maloga četvrtastog spomenika koji ispod imena Alphonsine Plessis ima krunu od bijelih kamelija u staklenoj kutiji, izrađenu od mramora. Taj grob sada ima svoju legendu.”

Knjižica desno je ovogodišnja, redizajnirana, a lijevo je prošlogodišnja (kupljena jučer)/ Foto: Zrinka Korljan

No samu ljepotu baleta pokvario je neobičan potez uprave HNK. Pošto je ovo bila prvi nastup ove godine, u programu je bilo navedeno da su ulaznice u slobodnoj prodaji, kao i da na njih imaju pravo pretplatnici iz godine 2008./09. Dio pretplatnika koji se na vrijeme javio dobio je svoja stara mjesta (čak su bili ljubazni pa su onima koji su izgubili svoje karte poslali jednokratne), no dio ljudi jednostavno je odbijen. Jedna studentica nazvala je HNK da ih pita za mjesto, no rečeno joj je kako karata nema, iako im je napomenula da je riječ o tome da ona ima pravo na to mjesto, kao pretplatnica iz prošle sezone. Koni Rimanić, voditeljica prodaje, promocije i odosa s javnošću Baleta rekla nam je da je riječ o nesporazumu. ” S obzirom da navodite da znate pretplatnicu koja nije dobila ulaznice za tu izvedbu, a bila je pretplatnik pretplate 3
u prošloj sezoni, molimo Vas da neimenovanu djevojku zamolite da se javi u Službu prodaje kako bismo vidjeli o čemu se radi i na nekom od sljedećih termina osigurali joj ulaznicu te riješili nesporazum. Iz navedenog nije jasno gdje je djevojka dobila potpuno krivu informaciju, no, djelatnici Službe prodaje, promocije i odnosa s javnošću (koja uključuje blagajnu i info centar) nisu mogli dati odgovor da nema ulaznica za taj termin ukoliko je naglasila da je bila pretplatnik pretplate 3 u prošloj sezoni” rekla nam je.
Uz to, u kazalištu su se mogli kupiti programi iz prošle godine. Iz HNK objašnjavaju da je to normalno, jer se knjižice tiskaju uz premijeru predstave, a ne svake sezone nove.

Ipak, ovo je balet kojeg doista treba pogledati, što stignete, jer se pleše 24. i 29. travnja te 3., 8.,10. i 12. svibnja.

Labuđe jezero na ledu

Sjećate li se što ste radili u nedjelju, 07. ožujka, oko 10 navečer?
Jeste li gledali HTV, možda? I, ako jeste, jeste li vidjeli ono što nam je naša javna televizija poklonila?
Da, ciljam na Labuđe jezero na ledu. Ruku na srce, javna televizija koju svi plaćamo vodi interesa o ljudima koji vode balet – prije par mjeseci dala nam je ono mučenje od moderne, Salomu. Ovaj smo put bili sretnije ruke, dobili smo Labuđe.
E, al’ na ledu.
No tema ovog posta nije kritiziranje televizije, nego onoga što smo vidjeli.
Najprije moram reći da mi je najprije bilo žao što nisam bila u Ciboni i to gledala. Jako me zanimalo kako to izgleda, ali je cijena karte od (slagat ću vam točan iznos) 250 kn bila malo previše za mene. No sad, kad sam vidjela kako je to izgledalo, jako sam sretna što sam novce dovoljne da se njima kupe špice sačuvala.
Zašto?
Krenimo redom.
Njihova stopala u klizaljkama izgledala su mi užasno nezgrapno. Znam da to nije primjedba koju treba uputiti, obzirom da je riječ o klizanju, a to se ne može raditi u špicama, no meni su njihova stopala izgledala iznimno ružno.
Nadalje klizač koji je tumačio ulogu Lude… Ta uloga ne postoji u normalnom Labuđem, no ovdje je izmišljena kako bi se popunile rupe u vremenu te kako bi se stvorio lik koji ne mora oponašati nekoga iz orginala, nego raditi ono što želi. Meni je ta uloga bila krajnje bezvezna, i nije služila ničem osim da pokaže klizačke sposobnosti.
Svjesna sam činjenice da je ovdje (uglavnom) riječ o klizačima, a ne plesačima, no rad ruku im je svejedno bio loš. Ruke su im stajale poput lopata u zraku, iz poneku iznimku. To čudi, obzirom da ti ljudi kližu Labuđe već neko vrijeme, da nisu novi u tome i da su imali dovoljno vremena da vježbaju.
Obzirom da je pozornica u Ciboni bila malena, više su se plesale solaže (i pas de deux) nego ples cijelog ansambla.
Pas de quatre iz drugog čina bio je zanimljiv i duhovit, no rad glave je bio iznimno loš. Klizačice su mahale glavama svaka na svoju stranu, i to je bilo izuzetno dekoncentrirajuće.

Ipak, ima i par iznimki: Rotbard je bio jako seksi, što inače nije, nego izgleda stvarno zastrašujuće. Možda je stvar u tome da nitko ne može klizati s ogromnim krilima i masom odjeće na sebi, pa je zato ovaj zli čarobnjak izgledao gracionzno i zgodno. Klizačima se “zalomila” i poneka četvrta pozicija, fouette je bio izvođen na vrhu klizaljke a led je dao mogućnost da se izvedu neki pokreti koju su u baletu inače nemogući.

Sve u svemu, viđeno dobiva nekakvu dvojku. Obzirom na to, treba se upitati: ako javna televizija, koju svi plaćamo, tu i tamo pusti nešto što ima veze s baletom, zašto ne vodi računa o tome što bi oni koji ga vole željeli gledati?

Najpoznatiji bijeli balet izveden i ove sezone

Labuđe jezero svake se godine pleše u zagrebačkom HNK, pa se stara tradicija nije iznevjerila. Nije iznevjerena ni tradicija da se sve karte rasprodaju mjesecima prije i da je kazalište bilo puno u svakoj izvedbi.
Što je to što Labuđe jezero čini tako posebnim?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Možda dio odgovora leži u činjenici da je ovaj balet plod suradnje Čajkovskog i Petipae (postojala je i prva verzija Labuđeg, koju nije koreografirao Petipa, no ona nije bila uspješna); možda je stvar u tome što se izuzetno dugo izvodi (u Rusiji je praizvedba bila 20. veljače 1877., a kod nas 19. svibnja 1921. ) a moguće je i da dio popularnosti leži i u bijelim tutu-ima. Možda posljednja mogućnost zvuči čudno, no zapitajte se što vam prvo padne na pamet kada netko kaže balet? Jasno, balerine na špicama i u tutu-ima. A u kojem su baletu sve plesačice klasičnog baleta (uz iznimku jedne) odjevene u bijele tutu-e? Baš u ovom.
(Plesačice koje ne plešu u bijelim tutu-ima su Odlija (crni labud) te one koje plešu u karakternim plesovima. Sve ostale su u bijelom.)

Ulaz u HNK/ Foto: Zrinka Korljan

Vrijeme je da se upoznamo s radnjom: u verziji Dereka Deanea, balet ima četiri čina s prologom. U prologu zli čarobnjak Rotbart (koji je pola čovjek a pola ptica) začara princezu Odette, pretvorivši je u labuda i tako osudivši da život provede na obali jezera (dalje slijedi podjelu na činove iz originalne koreografije). Princ Siegfried u obližnjoj palači slavi rođendan, i njegova majka mu tom prilikom daruje samostrel, dajući mu do znanja da je punoljetan i da od njega očekuje da se oženi. Deprimiran tom idejom, princ promatra labudove na jezeru, te oduševljen njima krene u lov. No na jezeru ugleda Odettu u koju se zaljubi, pa zli čarobnjak naredi svim labudovima da se vrate u jezero, da bi ih rastavio. No to mu ne uspijeva, jer princ pronalazi Odette i kune joj se na vječnu ljubav.
Nedugo nakon toga, na službenoj proslavi rođendana kraljica Siegriedu pokazuje šest princeza, dajući mu do znanja da se treba oženiti jednom od njih. Princ to ne želi, jer razmišlja o Odetti, no onda se pojavljuju Rotbart i njegova kćer, Odilija, koja je zapravo negativna kopija bijelog labuda. Začaran, princ pleše s njom i povjeruje da je ona njegova istinska ljubav. Kad joj obeća da će je vječno voljeti, ona i nje otac razotkriju se i u trijumfu odlaze iz palače, jer je time princ poništio svoje obećanje dano Odetti.
Kraj ovog baleta u našem HNK-u drugačiji je nego drugdje. Obzirom da je ovu verziju postavio Derek Deane i kraj je drugačiji nego u izvorniku. Petipain balet završio je nesretno – jer je u trenutku kad je princ izjavio vječnu ljubav Odiliji, Odette zauvijek pretvorena u labuda. Zbog toga se par na kraju ubije skočivši u jezero. No Deane, čini se, voli sretnije završetke. “Svaki koreograf obično sam odlučuje koju će inačicu baleta unijeti u svoju predstavu. Ja sam odabrao smrt i sjedinjenje s druge strane života.” – kaže on (izvor: brošura HNK “Labuđe jezero”).

Princ Siegfried i Odilija/ Foto: brošura HNK

No, iako su sve karte rasprodane i publika je neprestanim pljeskom prekidala izvedbu (najjači pljesak dobio je, čini se, poznati “Pas de quatre” iz drugog čina, koji je doista ostavljao bez daha, a otplesale su ga Yuka Ebihara, Olja Jovanović-Zurovac, Pavla Mikolavčić i Petra Vargović) tehničkih pogrešaka jest bilo. Pojedini plesači su imali izrazito bučne skokove, što su posebno primijetili gledatelji na galeriji. Španjolski, napolitanski, mađarski ples i mazurka su jedan dio publike ostavili prilično ravnodušnima, iako su bili izvrsni. Autorici ovih redaka najviše se svidjelo ono što je prekrasno u ovom baletu, a to je da je on balet ansambla. Glavni plesači nisu proveli mnogo vremena plešući pas de deux dok ansambl gleda naokolo – suprotno, corps de ballet je bio izuzetno živ, jako točan (uz male greške) i nipošto nije bio kulisa, kako to nekada zna biti. Uz to, Erina Takahashi i Dmitrij Timofejev (Odetta/Odilija i princ Siegfried) jako su dobro otplesali svoje uloge, iako se kod oboje umor vidio već nakon drugog čina.

Španjolski ples/ Foto: brošura HNK

Labuđe jezero više se ne pleše, no u nastavku sezone čeka nas još jedno Petipaino remek djelo – Don Quixot.

Pas de quatre u izvođenju Boljšoj teatra

Novosti u zagrebačkim plesnim dvoranama

Što se nova dogodilo ovo polugodište u zagrebačkim plesnim studijima gdje odrasli mogu plesati balet? Čini se da je svima zajednička samo produkcija, koja se održava ovih dana.
No krenimo redom…

U plesnom centru Tala mnogo toga se dogodilo. Prema riječima Tamare Curić, jedne od osnivačica centra, ovo polugodište imaju novi prostor, koji obuhvaća tri dvorane, pa im se broj plesača povećao. Osim više plesača, od početka ove školske godine imaju i više pedagoga: ukupno ih je 5, a 3 radi s odraslima. Pedagozi su slijedeći: Andrea Jeličić za napredne seniore, Ivana Miletić za početnike seniore te Zvonimir Kvesić za dečke.
Iako je kriza, ističu kako već 4 godine nisu mijenjali cijenu baleta. Tjedno odrasli plešu dva puta (a djeca tri) „Cijena je 300 kn mjesečno pojedinačno ili u paketu sa suvremenim plesom – ovisno o kojoj je gore navedenoj grupi riječ.“ – kaže Curavić.

Plesni centar Tala/ Foto: Tamara Curić

U Liberdanceu se ovo polugodište promijenila pedagoginja. Silva Muradori je prešla u Kelkope, a zamijenila ju je Ljiljana Gvozdenović. Rajko Pavlić, osnivač studija, kaže kako je broj ljudi uvijek isti te da je i ove godine broj polaznika velik.
Cijenu nisu mijenjali, a velika novost je mogućnost da balet po prvi put ima svoju točku na produkciji. „Možda će biti točka ali to zaista u ovom trenutku ne znam odgovoriti“ kaže Rajko.

U plesni studiju KBK Boške Korošec kažu nam kako nema velikih oscilacija u broju polaznika. Cijena je, prema riječima Boške Korošec, ostala ista kao ni so sada, i iznosi 170 kn mjesečno.
Zanimljivost je njihova plesna produkcija, koja se za razliku od drugih studija koji predstave imaju dva puta godišnje, pleše samo jednom. Ove godine se održava u lipnju, a Boška kaže: „S obzirom da sam temeljita, tek smo je sada počeli raditi.“

MASA plesna kompanija ove je godine po prvi puta oformila grupu baleta za odrasle. Pedagog je Ostoja Janjanin.
Aleksandra Mišić, umjetnička direktorica, kaže kako su se ove godine preselili u novu dvoranu, poboljšali uvjete rada i povećali broj ljudi. „Kao nova plesna scena imamo u budućnosti mnogo projekata i akcija koje ćemo ostvariti“ kaže ona.

Kelkope su, kao što je već navedeno, dobile novu pedagoginju – Silvu Muradori. Tena Šarić, članica ansambla Kelkope, kaže da su plesači zadovoljni. „Ne znam reći da li su zadovoljniji nego prije ili ne, budući da se pedagog promijenio i došli su i novi polaznici.“ – kaže. Dodaje kako ove godine ima puno više polaznika, a pogotovo plesača (i to u početnoj grupi).
Cijenu su povisili za 10 kn, tako da se sad plaća 290 kn. Do toga je došlo zato što su dvorane ove godine skuplje, a uspjele su dobiti bolju dvoranu,

Plesni studio Edite Cebalo/ Foto: Edita Cebalo

U plesnom studiju Edite Cebalo kažu kako je broj polaznika iz godine u godinu veći, a velika novost će se dogoditi čim počne drugo polugodište. „Povećavamo satnicu klasičnog baleta zbog velikog interesa“ kaže nam voditeljica studija, Edita Cebalo.
Ti će satovi biti skuplji nego do sad, pa će oni koji odaberu dva puta tjedno plaćati 260 kn, no ti sati neće biti obvezni (drugim riječima, polaznici mogu sami birati plešu li jednom ili dvaput tjedno). Cijena jednog sata tjedno i dalje ostaje 140 kn, a mala promjena u prošlom polugodištu dogodila se u terminu: za razliku od prošle godine, balet se ove pleše nedjeljom ujutro. Baletni pedagog je ostao isti – i dalje je to Ivana Ovčarić.

Ovo polugodište donijelo je mnoge promjene za rekreativne plesače baleta. Sigurno je da od svih promjena oni imaju koristi, zato im želimo još mnogo promjena u polugodištu koje je pred njima.

Produkcija plesnog studija Edite Cebalo

Zimska produkcija studija održana je 30. siječnja u Domu hrvatske vojske u Stančićevoj ulici.
Na dvije predstave (jedna se održavala ujutro, a druga popodne) nastupile su tri grupe koje su plesale balet.

U jutarnjem terminu plesala su djeca iz OŠ, a njihova koreografija zvala se Marš. Edita Cebalo, vlasnica studija, kaže kako su djevojčice imale odličnu koreografiju koje su dobro izvele.

Male plesačice iz prve produkcije/ Foto: Plesno studio Edite Cebalo

Na popodnevnoj produkciji nastupale su dvije grupe: klas 1 i klas 2, a u objema plešu odrasle plesačice. Klas 1, početnički, kojem je ovo bio prvi nastup, nastupio je u koreografiji pod nazivom Greensleeves. Edita Cebalo kaže kako je u koreografiji vidljiv dobar pristup početnicima, i kako je veoma zadovoljna. Nera Vučemilo, jedna od djevojaka koje plešu u klasu jedan, rekla nam je da je zadovoljna što je koreografiju dobro otplesala. “Sve je bilo super, stvarno. Ples, glazba… Sve.” – kaže. Plesačice su nastupale u dugačkim bijelim haljinama, koje su se publici veoma svidjele. “Meni su super. Izgledaju tako elegantno u tom bijelom, i baš djeluju kao da lepršaju pozornicom.” – rekao nam je jedan dečko iz publike.

Klas 1 na pozornici/ Foto: Plesni studio Edite Cebalo

Druga grupa, plesačice iz klasa 3, izvele su koreografiju pod nazivom Dašak orijenta. Helena Vrban, kojoj je ovo prvi nastup kaže da je sve prošlo dobro, iako uvijek može bolje. “Ali sve u svemu sam se super zabavila i odmah bih to išla ponoviti. Jedva čekam slijedeću produkciju” – kaže ona. Dodaje: “Ja sam prezadovoljna i kostimima i muzikom i koreografijom…Pod dojmom sam…” Djevojke iz ovog klasa nastupale su u zlatnim dresovima i dimijama, a zanimljivost su bile i četiri plesačice na špicama te jedna djevojčica iz OŠ koja je plesala s njima. Publici se svidjelo svjetlucanje i živahni ples, a profesorica Cebalo i njima je zadovoljna. “Odlična izvedba, odlična teška koreografija puna formi.” – rekla nam je.

Klas 3 na pozornici/ Foto: Plesni studio Edite Cebalo

Video s produkcije može se nabaviti od 05. siječnja 2010., pozivom na broj telefona: 098/ 221 282. Novost ove godine je da se DVD-i ne mogu preuzeti u studiju. Ako niste platili 80 kn za njega, preuzimanja morate dogovoriti s zaposlenicima D.I.A.T.-a, koji su snimali produkciju. Oni koju su DVD platili na nastupu, mogu ga preuzeti u trgovini NTS, u Medvedgradskoj 37.

Helena Vrban i vlasnica bloga neposredno prije nastupa/ Foto: Petra Kovačić

I za kraj – 20. stoljeće

U 20. stoljeću dolazi do velikih promjena u baletnoj umjetnosti. U klasično baletu na početku stoljeća vlada isti stil kao i u 19. stoljeću. Ruski balet liči na sve ostale balete u Europskim kazalištima, a karakteriziraju ga virtuozne uloge, bezizražajne ruke i konvencionalni osmijeh. 1909. u Parizu gostuje novoosnovana trupa „Ruski baleti“, koja doživljava veliki uspjeh. Tim uspjehom počinje faza razvoja ruskog baleta izvan Rusije. Veliki uspjeh te trupe treba zahvaliti i njenom članu Mihailu Fokinu koji je koreografirao prve programe s kojima je trupa nastupala. Svoje nove poglede na baletnu umjetnost i novi stil u koreografiji Fokin djelomično zahvaljuje još jednoj velikoj ličnosti koja se pojavila u plesnom svijetu – Isidori Duncan, američkoj plesačici koja pleše improvizirajući prema trenutačnom raspoloženju, nadahnuću i inspiraciji, a pleše bosa, odjevena u tuniku. Inspiriran time, on je oslobodio ples suvišnih pokreta, uspio je tijesno povezati ples s glazbom te koncentrirati plesača na duhovni izražaj i glumu.
Pet je točaka Fokinove reforme baleta (koje je on napisao i poslao londonskom Time-u 1914.):
1. u svakom baletu treba stvoriti takvu plesnu formu koja po stilu odgovara sadržaju radnje
2. ples i mimika moraju postići takav dramatski izražaj da ne dozvoljavaju uvođenje divertismana koji su strani baletnoj radnji
3. mimika mora biti potpuna, tjelesna i integralna te se ne smije svesti na nekoliko uobičajenih gesta
4. baletni ansambl ne smije biti kulisa, dekoracija već mora izražajno sudjelovati u baletnoj radnji
5. balet mora izboriti ravnopravno mjesto ostalim granama umjetnosti, prvenstveno sa glazbenom, književnom i likovnom umjetnošću
Nakon 1930. glavni centri baleta su Pariz i London, a izvan Europe to je New York. U Parizu se događa mnogo toga – Ronald Petit osmišljava Carmen (na glazbu G. Bizeta), baletomane u trans baca ples Zizi Janmaire a Maurice Bejart privlači pozornosti baletom „Simfonija za jednog čovjeka“, jer u njemu koristi tzv. konkretnu glazbu (zvukovima iz prirode – kiše, vjetra, zvukovima automobila koji prolaze…).

Ovo je poslijednji post po pitanju baletne povijesti. Imam još neke dijelove seminara koji obuhvaćaju nacionalne balete – što možda i objavim.

Uskoro slijedi par zanimljivih tekstova pa… Ostanite blizu 🙂
I plešite.

19. stoljeće

U 19. stoljeću, u doba romantizma, Francuska je opera postala konzervativna, no ubrzo su čelni ljudi te organizacije shvatili da ne mogu ignorirati zahtjeve publike kojoj je bilo dosta mitskih bića i koja je željela bolje plesače. „Ples na špicama, odnosno vrhovima prstiju – pointe technique, lepršavi kostimi (tutu), koji su trebali dočaravati bestežinski ples, balerine poput mističnih eteričnih bića- vila su pojmovi koji se vežu uz to razdoblje.“ Počeo se sustavno uvoditi baletni klas, čiste pozicije su se podrazumijevale, a posljedica fizičke spremnosti plesača bilo je plesanje na prstima (što postaje dominantan način plesa balerina). Nije zabilježeno koja je balerina prva tako počela plesati, a pretpostavlja se da je taj proces išao malo po malo: najprije dizanje na prste, potom koji korak, onda opšivanje papučica na vrhovima (iako to nisu špice, one su se pojavile tek kasnije) sve do arabesque poza. Prvi zapis koji potvrđuje da su žene plesale na prstima je gravura napravljena prije 1820., no ne znamo ime te plesačice (postoje četiri balerine koje bi to mogle biti: Anna Heinel, Fanny Elssler, Amalia Brugnoli te Avdotja Iljinična Istomina, no ni za jednu od njih to nije potvrđeno). 1830. događa se – ona! „Tada je Marie Taglioni – bolesno mršava, zaobljenih ramena, ruku predugih u odnosu na tijelo – toliko usavršila svoj smisao za brzinu i lakoću, da publika nije stigla opaziti njezine nedostatke.“ Taglioni je debitirala u Beču 1822., u baletu kojeg je za nju postavio njen otac Filippo (balet se zvao „Prijem mlade nimfe kod Tepsihore“). Od tada počinje njena slava – pišu se baleti za nju – i njezin lagani (lepršavi) stil plesanja. Ona je plesala prvu Slyphide – i posve je promijenila baletni svijet. U tom baletu, koji se i danas pleše, prvi put su spušteni zastori između činova (pa publika nije mogla vidjeti pripreme), rasvjeta u gledalištu je smanjena, glazba je bila manje ozbiljna, a osmišljen je i novi kostim za balerinu – gornji dio bio je tijesan, a suknja napravljena od bijele gaze (uz tada revolucionarne dosege koje je omogućilo plinsko osvjetljenje nije ni čudo da su se Parižani zaljubili i taj balet, i da su se žene češljale u stilu Silfide). Od tada su muški plesači pali u sjenu. Još je jedna zanimljivost vezana uz taj balet – po prvi je prerevna publika vraćena u gledalište – zvuči nevjerojatno, ali prije je bilo normalno da oni u publici koji ne žele propustiti nijednu riječ ili pokret učinjen na sceni sjede na pozornici i gledaju). Druga velika zvijezda tog vremena je Fanni Elssler, koja je oduševila publiku baletnom verzijom španjolskog plesa Cachucha, te je postalo normalno uvoditi nacionalne plesove u balete. Teophile Gautier opisao je te dvije balerine ovako: Taglioni, koja je plesala u bijelom muslinu i tumačila eteričnu silfidu kao kršćansku, a Elsser, koja je plesala u rozom satenu i crnoj čipki kao pogansku plesačicu. Treća velika plesačica tog vremena bila je Carlotte Grisi, čiji je obožavatelj Gautier za nju napisao balet Giselle. To je bio najpoznatiji balet tog razdoblja, a on se pleše i danas. U njemu su objedinjene karakteristike tog razdoblja: isprepliće se zemaljski i nadzemaljski svijet, spojen čvrstom dramskom radnjom. Zanimljivo djelo tog vremena je i „Pas de Quatre“, u kojem su plesale Taglioni, Grisi, Fanny Cerrito i Lucile Gran, a koji je rađen u formi divertismana (ples bez sadržaja) i koji je napravljen kako bi pokazao plesne sposobnosti svake od plesačica.
U vrijeme romantizma pojavljuje se nova vrsta baleta, tzv. bijeli balet. To je takva vrsta baleta u kojem je karakter baletnih koraka podređen sadržaju baleta. Balerine se uzdižu na vrhove prstiju, postaju eterična i prozračna bića (zato i jesu nastale baletne papuče koje mi nazivamo špicama – kako bi balerine djelovale kao da lebde). Muški plesači ustupaju mjesto balerinama, te oni postaju samo mimičari (odnosno, nosači balerine). Hiton se ukida, a plesačice nose duge, prozračne haljine koje se nazivaju tutuima. Oni se kasnije skraćuju tako da ne prijelaze gležnjeve, te osim što balerinu prekrivaju izmaglicom, potpuno oslobađaju korake.