Smiled Ballerina

… η ανθρώπινη ζωή είναι ενας χορός…

I za kraj – 20. stoljeće

U 20. stoljeću dolazi do velikih promjena u baletnoj umjetnosti. U klasično baletu na početku stoljeća vlada isti stil kao i u 19. stoljeću. Ruski balet liči na sve ostale balete u Europskim kazalištima, a karakteriziraju ga virtuozne uloge, bezizražajne ruke i konvencionalni osmijeh. 1909. u Parizu gostuje novoosnovana trupa „Ruski baleti“, koja doživljava veliki uspjeh. Tim uspjehom počinje faza razvoja ruskog baleta izvan Rusije. Veliki uspjeh te trupe treba zahvaliti i njenom članu Mihailu Fokinu koji je koreografirao prve programe s kojima je trupa nastupala. Svoje nove poglede na baletnu umjetnost i novi stil u koreografiji Fokin djelomično zahvaljuje još jednoj velikoj ličnosti koja se pojavila u plesnom svijetu – Isidori Duncan, američkoj plesačici koja pleše improvizirajući prema trenutačnom raspoloženju, nadahnuću i inspiraciji, a pleše bosa, odjevena u tuniku. Inspiriran time, on je oslobodio ples suvišnih pokreta, uspio je tijesno povezati ples s glazbom te koncentrirati plesača na duhovni izražaj i glumu.
Pet je točaka Fokinove reforme baleta (koje je on napisao i poslao londonskom Time-u 1914.):
1. u svakom baletu treba stvoriti takvu plesnu formu koja po stilu odgovara sadržaju radnje
2. ples i mimika moraju postići takav dramatski izražaj da ne dozvoljavaju uvođenje divertismana koji su strani baletnoj radnji
3. mimika mora biti potpuna, tjelesna i integralna te se ne smije svesti na nekoliko uobičajenih gesta
4. baletni ansambl ne smije biti kulisa, dekoracija već mora izražajno sudjelovati u baletnoj radnji
5. balet mora izboriti ravnopravno mjesto ostalim granama umjetnosti, prvenstveno sa glazbenom, književnom i likovnom umjetnošću
Nakon 1930. glavni centri baleta su Pariz i London, a izvan Europe to je New York. U Parizu se događa mnogo toga – Ronald Petit osmišljava Carmen (na glazbu G. Bizeta), baletomane u trans baca ples Zizi Janmaire a Maurice Bejart privlači pozornosti baletom „Simfonija za jednog čovjeka“, jer u njemu koristi tzv. konkretnu glazbu (zvukovima iz prirode – kiše, vjetra, zvukovima automobila koji prolaze…).

Ovo je poslijednji post po pitanju baletne povijesti. Imam još neke dijelove seminara koji obuhvaćaju nacionalne balete – što možda i objavim.

Uskoro slijedi par zanimljivih tekstova pa… Ostanite blizu 🙂
I plešite.

Advertisements

January 13, 2010 Posted by | ballet history | , , , , , | Leave a comment

19. stoljeće

U 19. stoljeću, u doba romantizma, Francuska je opera postala konzervativna, no ubrzo su čelni ljudi te organizacije shvatili da ne mogu ignorirati zahtjeve publike kojoj je bilo dosta mitskih bića i koja je željela bolje plesače. „Ples na špicama, odnosno vrhovima prstiju – pointe technique, lepršavi kostimi (tutu), koji su trebali dočaravati bestežinski ples, balerine poput mističnih eteričnih bića- vila su pojmovi koji se vežu uz to razdoblje.“ Počeo se sustavno uvoditi baletni klas, čiste pozicije su se podrazumijevale, a posljedica fizičke spremnosti plesača bilo je plesanje na prstima (što postaje dominantan način plesa balerina). Nije zabilježeno koja je balerina prva tako počela plesati, a pretpostavlja se da je taj proces išao malo po malo: najprije dizanje na prste, potom koji korak, onda opšivanje papučica na vrhovima (iako to nisu špice, one su se pojavile tek kasnije) sve do arabesque poza. Prvi zapis koji potvrđuje da su žene plesale na prstima je gravura napravljena prije 1820., no ne znamo ime te plesačice (postoje četiri balerine koje bi to mogle biti: Anna Heinel, Fanny Elssler, Amalia Brugnoli te Avdotja Iljinična Istomina, no ni za jednu od njih to nije potvrđeno). 1830. događa se – ona! „Tada je Marie Taglioni – bolesno mršava, zaobljenih ramena, ruku predugih u odnosu na tijelo – toliko usavršila svoj smisao za brzinu i lakoću, da publika nije stigla opaziti njezine nedostatke.“ Taglioni je debitirala u Beču 1822., u baletu kojeg je za nju postavio njen otac Filippo (balet se zvao „Prijem mlade nimfe kod Tepsihore“). Od tada počinje njena slava – pišu se baleti za nju – i njezin lagani (lepršavi) stil plesanja. Ona je plesala prvu Slyphide – i posve je promijenila baletni svijet. U tom baletu, koji se i danas pleše, prvi put su spušteni zastori između činova (pa publika nije mogla vidjeti pripreme), rasvjeta u gledalištu je smanjena, glazba je bila manje ozbiljna, a osmišljen je i novi kostim za balerinu – gornji dio bio je tijesan, a suknja napravljena od bijele gaze (uz tada revolucionarne dosege koje je omogućilo plinsko osvjetljenje nije ni čudo da su se Parižani zaljubili i taj balet, i da su se žene češljale u stilu Silfide). Od tada su muški plesači pali u sjenu. Još je jedna zanimljivost vezana uz taj balet – po prvi je prerevna publika vraćena u gledalište – zvuči nevjerojatno, ali prije je bilo normalno da oni u publici koji ne žele propustiti nijednu riječ ili pokret učinjen na sceni sjede na pozornici i gledaju). Druga velika zvijezda tog vremena je Fanni Elssler, koja je oduševila publiku baletnom verzijom španjolskog plesa Cachucha, te je postalo normalno uvoditi nacionalne plesove u balete. Teophile Gautier opisao je te dvije balerine ovako: Taglioni, koja je plesala u bijelom muslinu i tumačila eteričnu silfidu kao kršćansku, a Elsser, koja je plesala u rozom satenu i crnoj čipki kao pogansku plesačicu. Treća velika plesačica tog vremena bila je Carlotte Grisi, čiji je obožavatelj Gautier za nju napisao balet Giselle. To je bio najpoznatiji balet tog razdoblja, a on se pleše i danas. U njemu su objedinjene karakteristike tog razdoblja: isprepliće se zemaljski i nadzemaljski svijet, spojen čvrstom dramskom radnjom. Zanimljivo djelo tog vremena je i „Pas de Quatre“, u kojem su plesale Taglioni, Grisi, Fanny Cerrito i Lucile Gran, a koji je rađen u formi divertismana (ples bez sadržaja) i koji je napravljen kako bi pokazao plesne sposobnosti svake od plesačica.
U vrijeme romantizma pojavljuje se nova vrsta baleta, tzv. bijeli balet. To je takva vrsta baleta u kojem je karakter baletnih koraka podređen sadržaju baleta. Balerine se uzdižu na vrhove prstiju, postaju eterična i prozračna bića (zato i jesu nastale baletne papuče koje mi nazivamo špicama – kako bi balerine djelovale kao da lebde). Muški plesači ustupaju mjesto balerinama, te oni postaju samo mimičari (odnosno, nosači balerine). Hiton se ukida, a plesačice nose duge, prozračne haljine koje se nazivaju tutuima. Oni se kasnije skraćuju tako da ne prijelaze gležnjeve, te osim što balerinu prekrivaju izmaglicom, potpuno oslobađaju korake.

November 16, 2009 Posted by | ballet history | , , , , , , , , , , , , , , | Leave a comment

18. stoljeće

1700. Raul Auger Feuillet izdaje knjigu „Coreographie“, koja sadrži dijagrame i korake, i u suradnji s Andreom Comprom razvija novi kazališni oblik – operu – balet. Glavne karakteristike tog hibrida su podjela na činove (kao samostalne cjeline) i egzotična mjesta radnje. Najpoznatiji primjer ove vrste je opera balet „Les Indes Galantes“, koja ima više dijelova i bavi se ljubavnim temama u egzotičnim krajevima (Perzija, Peru i Turska).
Bitna stvar koja se dogodila u baletu u 18. stoljeću je da se odvaja samostalni balet od tadašnjeg baleta opere. Dosta plesača i koreografa počelo je misliti da balet treba biti više od pokazivanja tehnike ili figura. Zalagali su se da u baletu trebaju ostati mimika i pokreti kao način izražavanja, a da sve drugo nema što tražiti u baletu (npr. pjevanje ili recitiranje poezije). Tu se razni teoretičari plesa suprotstavljaju jedni drugima – neki su razmatrali plesove stare Grčke i Rima, te stare filozofe (poput Aristotela i Platona) koji su smatrali da ples može izraziti ljudske osjećaje kroz pokrete. Drugi su inspiraciju tražili u talijanskim komedijama del arte i pučkom kazalištu Francuske i Engleske, gdje su se koristili plesni i akrobatski elementi, i naglašavalo se pokrete tijela da bi se pokazao karakter glumljenih likova.
Prva velika balerina bila je Francoise Prevost, koja je debitirala vrlo mlada i punih 30 godina bila je prima balerina u Pariškoj operi. Veliki uspjeh postigla je zahvaljujući lakoći, gracioznosti, mekoći, eleganciji plesnih pokreta i izrazitim glumačkim darom. Ona je prva počela plesati na glazbu koja nije skladana isključivo za balet.
John Waever, 1712., izdaje knjigu „Povijest plesa“ u kojoj kaže da je doba antike, po pitanju plesa, superiornije od njegovog doba, jer su plesači bolje pokazivali emocije. Zato pet godina kasnije, 1717., na daske kazališta postavlja predstavu „The Loves of Mars and Venus“, gdje je jasna njegova ideja da karakterizacija likova ne ovisi o njihovim kostimima, nego o pokretima, koji su dovoljni da bi se razumjela priča. Karakterizacija koja se čita iz gesti i poza postala je sastavni dio onog što se nazivalo ballet d’action (to je zapravo balet bez riječi). Najpoznatiji koreograf te vrste u Francuskoj bio je Jean Georges Noverre, koji je 1760. objavio „Pisma o plesu i baletima“. U tom djelu on na posve nov način govori o baletnoj estetici, koreografiji i režiji. On je tvrdio da „balet treba prikazivati radnju, značajeve i osjećaje“ , a smatrao je nužnim i to da se baleti koreografiraju samo na glazbu koja je pisana za njih, a ne da se baletni koraci prilagođavaju nekoj drugoj glazbi. U balet treba uvesti pantomimu, jer ona obogaćuje ples akcijom i pojačava izražajne mogućnosti plesa. Zalaže se i za što veću prirodnost, izražajnost i jednostavnost plesa. Umjesto konvencionalnih kretnji potrebne su geste koje pokazuju osjećaje, a umjesto besmislenosti plesnih slika potreban je dramatski zaplet. Njegovi baleti imali su dobru karakterizaciju likova i razrađenu dramsku strukturu. Mitološka stvorenja iz njegovih plesova imala su osobine ljudi, a čak i kad je pisao za corps de ballet pokušao je unijeti ekspresivnost pokreta u strogu simetriju. Uz sve to, on sa svojih plesača skida teške kostime, perike i maske, te u plesu zahtijeva čiste pozicije. U svoje vrijeme nije bio posve shvaćen ni prihvaćen, tako da je dosta vremena proveo u Londonu postavljajući balete. No mnogi su koreografi nakon njega koristili ono za što se on zalagao, pa se zato smatra velikim reformatorom.
Žene su, s obzirom na duge suknje, sve do 1726. imale problema pri izvođenju skokova, no te godine Marie Camargo skraćuje suknju s namjerom da pokaže izvođenje entrechat quatre. Smatra se da je ona prva koja je plesala s papučama bez pete – „još jedna inovacija što se može objasniti željom za elevacijom, koja se lakše postiže ukoliko je polazna pozicija čvrst plié tako da pete sigurno prianjaju na pod.“ Ona je i prva žena koja je plesala muške korake, te je u njih unijela ženske varijacije. Tih godina, sredinom 18. stoljeća, plesačice su imale jaku mušku konkurenciju, pa su se usredotočile na virtuoznost. Anna Heinel bila je prva žena koja je izvela dvostruki pirouette. Marie Sallé bila je plesačica – glumica, poznata po tome što je odbacila tradicionalnu suknju (nosila je haljine po uzoru na grčke) i bila prva žena koregraf (balet Pigmalion). U tom je baletu učinila još nešto – odbacila je periku i korzet, te plesala raspuštene kose i (naravno) u grčkom hitonu.

November 12, 2009 Posted by | ballet history | , , , , , , , , , , , , , , | Leave a comment

Malo zakašnjeli, ali ipak nastavak :)

Francuske modele preuzeli su i drugi – a u drugim zemljama često su ih postavljali francuski balet – majstori. U Švedskoj je libreto za jedno prikazivanje napisao filozof Descartes. U Italiji su se zainteresirali za tlorise, pa su u to uključili konje (koje su dresirali da trče po taktovima glazbe), a uz to su neprestano razvijali plesne korake i pravila za njihovo izvođenje. U Engleskoj se razvio poseban oblik nazvan baletta de cour masque (baletna maskarata), no tu je bilo više elemenata drame nego plesa, pa se s pravom smatra da se balet razvio u Francuskoj.
Za vladavine kralja Henrika 4. pojavljuje se nova vrsta baleta koji se naziva ballet dramatique. Riječ je o dramskom baletu koji predstavlja neku vrstu viteških igara na konjima s dijalogom. Teme tih baleta su alegorijsko – patriotske i veličaju ideale o ujedinjenju Francuske u jednu državu. Kada se kralj oženio Catherinom de’ Medici razvila se nova vrsta baleta – ballet maskerade. To je vrsta baleta koja gubi scenski način prikazivanja i služi isključivo za zabavu dvora i dvorjana. Došavši na francuski dvor, ona sa sobom dovodi dva umjetnika: Gulia Caccinia (skladatelja) i Ottavia Rinuccinia (pjesnika) i pod njenim se utjecajem izbacuje recitiranje iz baleta, a umeću vesele pjesme. Ona je ta koja je 1573. dala naredbu da se napiše sjajan balet, s puno pjevanja i plesa, kako bi impresionirala poljske izaslanike koji su došli ustoličiti Henrya 4. na poljsko prijestolje. Zadaću osmišljavanja baleta povjerila je Balthasaru de Beajoyeulxu, koji je stvorio „Ballet des Polonais“, i to je jedno od prvih djela koje se smatra dvorskim baletom. O toj predstavi zapisano je ovo: „ Na početku predstave ugurana je u dvoranu velika srebrnasta stijena sa šesnaest udubljenja, a u svakom se nalazila jedna dvorska dama, predstavljajući šesnaest pokrajina Francuske. Dame su zatim sišle sa stijene i zaplesale uz zvuke 30 violina, izvodeći geometrijske krugove, pasaže, krugove i kvadrate.“ Kasnije su mnogi kraljevi osmišljavali balete povodom stupanja na prijestolje, kraljevskih vjenčanja ili nekih drugih dvorskih slavlja. Bio je to znak prestiža (jer su u to vrijeme baleti bili jako skupi).
Za vrijeme vladavine Luja 13. pojavljuje se novi balet – ballet a entrees (balet sa scenama). Ta je vrsta vrlo slična baletu mascaradi, ali ponovno uvodi izvođenje na sceni

Najpoznatiji francuski plesač sredinom 17. stoljeća bio je Luj 14., Kralj Sunce. On je zaposlio Isaaca de Benseradeua da piše stihove za balete, a Jean Baptiste Lullya da sklada glazbu. 1661. kralj je dao balet – majstorima dozvolu da osnuju Académie Royale de Danse (Kraljevsku plesnu akademiju). U počecima su koreografi te škole ima sastanke u gostionicama i pričali o plesu, no nakon nekog vremena je škola krenula s ozbiljnom obukom plesača. Godinu dana nakon otvorena je pariška Opera, koja je u Akademiji potražila plesače. Pierre Beauchamp, koji je imao titulu „superintendanta kraljevskog balet“ , bio je prvi (zabilježeni) baletni pedagog, a on je taj koji je postavio pet baletnih pozicija (kakve i danas poznajemo) i koji su postali baletna abeceda. Danas se smatra kako on te pozicije nije izmislio, nego samo popisao ono što su plesači sami izvodili.
Isprva su plesali samo muškarci, koji su nosili maske, i nisu mogli dočarati atmosferu (njihova se lica nisu vidjela), a problem je bio i u tome što u to vrijeme balet i opera nisu bili odvojeni, pa su spektakli koji su se prikazivali uključivali i pjevanje i ples. Tek 1681. pojavljuje se prva žena na pozornici – među prvim balerinama bile su četiri plesačice koje su nastupale u baletu Jean Baptiste Lullya, „Le Triomphe de l’ Amour“, a najbolja među njima bila je gospođica de Lafontaine. Građanska premijera ovog baleta predstavlja definitivno razdvajanje profesionalnog baleta u kazalištu od amaterskog baleta na dvoru. Tada se profesionalnim plesačima posvećuje posebna pažnja, i oni svoju umjetničku struku stječu u profesionalnim školama.
Tih godina dolazi i do drugih promjena u baletu: počinje se plesati na pozornici, tlorisi nestaju, stavlja se naglasak na pokrete svakog pojedinca koji pleše. Unatoč tome, plesači i dalje nisu bili u stanju izvesti mnoge figure, a na cijeni je i dalje ostala otmjenost i lakoća izvođenja pokreta. Ženske pokrete i dalje su ograničavali glomazni kostimi i pravila.
Glavni koreograf Lullyevog vremena je Pierre Beauchamp koji se smatra utemeljiteljem francuskog otmjenog stila plesa. Njegov nasljednik bio je Louis Guillaume Pecourt, koji se bavio i pedagoškim radom, koji je odgojio dva značajna muška plesača – to su Jean Ballon i Nicolas Blondy. Jean Ballon se istaknuo vrlo visokim i laganim skokovima, te darovima za glumu i mimiku. Nicolas Blondy predstavlja tip dostojanstvenog i otmjenog plesača.

September 19, 2009 Posted by | ballet history | , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , | Leave a comment

Baletna bajka počinje…

Priča o baletu počinje u 15. i 16. stoljeću, u Italiji, na dvorovima aristokracije koja je na svojim zabavama plesala, no tek u 17. stoljeću dolazi do odvajanja od društvenih i dvorskih plesova, te tada počinje razvoj profesionalnog kazališnog baleta.
U 15. stoljeću se prvi put dvorski plesovi nazivaju baletti, što je označavalo figuralni ples i svaki od njih imao je svoju temu. „U osnovi su baletti bili uprizorene ili djelomično scenski prilagođene verzije društvenih plesova tog doba; neki su proizašli iz protokola dvorske etikete, a drugi potekli iz krepkih i neobuzdanih zabava seljaka, doduše profinjenih zahvaljujući dodiru s vladajućom suzdržljivošću plemenitog stila.“
Sredinom 15. stoljeća pojavljuju se prva teoretska djela koja govore o plesnoj umjetnosti, koja sadrže opise plesnih koraka i čitavih koreografija te odjeće koja se tada nosila. Zato ih možemo smatrati prvim koreografskim kronikama. Najstarije djelo potječe od Guglielma Ebreoa a zove se „Rasprava o umjetnosti plesa“. Nakon toga Marco Fabrizio Caroso piše svoj „Il Balarino“ (plesač), djelo koje je doživjelo čak tri izdanja, a opisuje plesne korake i plesove koji su se u 15. i 16. stoljeću plesali u Italiji i Španjolskoj. Nakon njega, Thoinot Arbeao sastavlja „Orchesographie“, djelo koje je bogato ilustracijama plesova, koje pomažu dešifriranju koraka. Zato se danas to djelo smatra povijesnom bazom cjelokupne koreografije. Carosa piše djelo u kojem daje upute za ples na balovima, ali koristi i 1., 3.. i 4. poziciju, te ove današnje korake: plié, battement tendu passe, glissade, démi rond de jambes par terre, pas de bourre, coupe…
U tom razdoblju spectaculi (primitivni baleti) su postali važan dio kulturnih događanja na sjeveru Italije. Trionfi (kako su se nazivale trijumfalne parade) su bile poznate dvorske svečanosti koje je upriličivao Lorenzo de Medici, a i prije toga (dakle, prije 1489.) u Firenzi je zabilježeno da su poznati umjetnici sudjelovali u pripremi kostima i scenskih pomagala. Primjer je balet „ La Primavera“ , koji je inspiriran slikom Sandra Boticellija. Za taj je ples otac slikara Rafaela osmislio kostime, a scensku mašineriju Leonardo da Vinci. Balet je izveden 1470., a iz tog je vremena ostala upotreba riječi spektakl, koji danas neki govornici francuskog koriste za baletna uprizorenja.
Krajem 16. i početkom 17. stoljeća stvoreni su neki od koraka iz kojih će se razviti balet kakvog danas poznajemo. U to vrijeme bilo je važnije da plesač na pozornici izgleda otmjeno, nego da bude fizički sposoban mnogo toga otplesati, no bez tog razdoblja baleta ne bi bilo. Knjige iz tog doba, koje su bile svojevrsni priručnici (jer su davale upute onima koji plešu) nisu bile zahtjevne prema plesačima. Oni koji su ih pisali, kao i drugi koreografi, jesu bili profesionalni plesači, no nisu mogli ništa učiniti s dvoranima koji nisu bili fizički spremni (a k tome su plesali su glomaznim kostimima) U to se vrijeme nije plesalo na pozornici, nego u središtu dvorane, a pošto se nije moglo mnogo napraviti, koreografi nisu inzistirali na teškim pokretima nego na tlorisima – geometrijskim oblicima koje su plesači sastavljali tokom plesa.
Radnje baleta su često bile inspirirane literarnim djelima, a bitni su bili simboli i alegorije. Smatralo se da svaka umjetnost, pa tako i balet, ima utjecaj na gledatelje i da je bitan u obrazovanju gospode. Većina dvorskih baleta završavala je s velikim baletom, kojim se slavio povratak zajedništva i harmonije. Nakon toga plesao bi se bal u kojem su svi sudjelovali. Prije samog baleta dijelio bi se tiskani program koji bi sadržavao libreto (sadržaj baleta), stihove koji su se recitirali/pjevali, a nekad i objašnjenje simbola. U tim dvorskim i društvenim plesovima bilo je i stiliziranih elemenata iz narodnih plesova. Upravo su ti stilizirani plesovi (kojima su definirana pravila izvođenja) začeci baleta.
Smatra se da je 1489. izveden prvi balet, Entreé, u režiji Bergonzia di Botte, no zapravo je bila riječ o plesu koji je za vrijeme jela doprinosio ugođaju, tako da većina teoretičara taj ples i ne smatra baletom. Svi se slažu da je prvi pravi balet bio onaj otplesan 1581. pod nazivom „Ballet Comique de la Reine Louise“ (Komični kraljičin balet), koreografa Balthasara de Beajoyeulxa. Ovaj balet predstavlja sintezu elemenata francuske i talijanske scenske plesne umjetnosti i spada u vrstu dvorskog baleta ili baleta de cour, što je vrsta baleta koja se pojavljuje krajem 16. stoljeća na svim europskim dvorovima, ali je najuspješnija na francuskom. Inače, karakteristika dvorskih baleta bila je ta da u njima nastupaju isključivo plemići i kraljevski par.
Djelo „Ballet Comique de la Reine Louise“ bilo je vrlo uspješno ali i vrlo skupo, pa su se u narednim godinama stvarali baleti – maskerate, u kojima nema mitoloških tema, već se obrađuju one iz stvarnog života (povijesne i političke teme, a glavna misao im je da veličaju kralja i kraljevstvo) . Svakoj epizodi u tim baletima prethodio bi neki stih ili pjesma, a onda bi ih slijedio ples (zvan entrée,). Onda bi se opet pričala priča, pa bi opet slijedio ples, a sve bi završilo plesom u kojem bi se svi likovi pojavljivali zajedno na pozornici.

August 3, 2009 Posted by | ballet history | , , , , , , , , , , , , , , , , , , , | Leave a comment

Počinju priče o baletnoj povijesti

Obzirom da preko ljeta nisam u Zagrebu i ne mogu donositi priče o baletima i plesačicama, odlučila sam, dio po dio, objaviti svoj seminarski rad, kojeg sam pisala iz kolegija Interkulturalna komunikacija i medijacija, na diplomskom studiju novinarstva (pri Fakultetu političkih znanosti). Seminar se bavio poviješću baleta, i nadam se da vama koji ovaj blog čitate neće biti onako dosadan kao mojim kolegama na predavanju 🙂
Sve činjenice su provjerene, tako da ih možete koristiti ako vam zatrebaju. Samo vas pritom molim da ne kopirate cijeli tekst, ipak je on autorski rad koji mi je uzeo par mjeseci rada (dakle, copyright i slično, ako baš trebate, javite mi se na mail).
Počinjemo… Sad!

Uvod

Ne zna se kad je čovjek počeo plesati, no to je vjerojatno bilo onog trenutka kad je započeo živjeti. Ples je izljev osjećaja – od sasvim jednostavnih (skakanje od sreće) do složenijih (u modernim plesovima). U prvim danima ljudi nisu plesali za publiku – već za bogove (u vidu neke žrtve ili molitve) i jedni s drugima, uz primitivnu glazbu. Prvi profesionalni plesači pojavljuju se dosta kasnije – u vrijeme stare Grčke (to su bili robovi, koji su uveseljavali gozbe), ali je do pravog razvitka došlo tek u Rimu (iz pantomimskih predstava). Glumci su skokovima, piruetama i nagibima tijela lakše opisivali likove, njihove fizičke karakteristike i osjećaje. Svako vrijeme je dodavalo nešto plesu i podizalo granice koje plesač mora zadovoljiti.
Riječ balet je talijanskog porijekla, a Klaić kaže da označava umjetnički ples praćen glazbom, koji simbolički pokazuje različite osjećaje i strasti. Riječ „balo“ usvojena je umjesto riječi „danza“ jer se odnosi na plesanje u ritmovima koji variraju (a „danza“ označava ples koji se pleše na jedan ritam). U tehnici se koristi jedinstvena terminologija svugdje u svijetu., a nazivi su francuski. Pojam klasičnog baleta označava „određeni oblik koreografske plastičnosti u izvedbi, gdje nema slučajnih i nepotrebnih pokreta već je sve točno isprogramirano.“
Balet Blanc, ili bijeli balet, termin je koji je nastao u eri romantizma, i ne odnosi se samo na kostime bijele boje, nego na dio predstave (ili cijelu) u kojoj plesači (vodeći plesači) plešu u špicama. To je koreografija koju čini klasični balet, gluma i glazba, a ovaj se naziv ne odnosi na karakterne plesove (To su plesovi koji su zapravo narodni plesovi, ali su prilagođeni scenskim zahtjevima baleta). „Crni balet“ – kao pojam ne postoji, no uvjetno rečeno, riječ je o tome da se konvencija klasičnog baleta reinterpretira na suvremeni način.
Balet kakvog vidimo danas razvio se iz ovih dvorskih plesova: menuet, gavotta, passepied, bourreé, rigaudon i pastoralna musette.

July 12, 2009 Posted by | ballet history | , | Leave a comment