Smiled Ballerina

… η ανθρώπινη ζωή είναι ενας χορός…

18. stoljeće

1700. Raul Auger Feuillet izdaje knjigu „Coreographie“, koja sadrži dijagrame i korake, i u suradnji s Andreom Comprom razvija novi kazališni oblik – operu – balet. Glavne karakteristike tog hibrida su podjela na činove (kao samostalne cjeline) i egzotična mjesta radnje. Najpoznatiji primjer ove vrste je opera balet „Les Indes Galantes“, koja ima više dijelova i bavi se ljubavnim temama u egzotičnim krajevima (Perzija, Peru i Turska).
Bitna stvar koja se dogodila u baletu u 18. stoljeću je da se odvaja samostalni balet od tadašnjeg baleta opere. Dosta plesača i koreografa počelo je misliti da balet treba biti više od pokazivanja tehnike ili figura. Zalagali su se da u baletu trebaju ostati mimika i pokreti kao način izražavanja, a da sve drugo nema što tražiti u baletu (npr. pjevanje ili recitiranje poezije). Tu se razni teoretičari plesa suprotstavljaju jedni drugima – neki su razmatrali plesove stare Grčke i Rima, te stare filozofe (poput Aristotela i Platona) koji su smatrali da ples može izraziti ljudske osjećaje kroz pokrete. Drugi su inspiraciju tražili u talijanskim komedijama del arte i pučkom kazalištu Francuske i Engleske, gdje su se koristili plesni i akrobatski elementi, i naglašavalo se pokrete tijela da bi se pokazao karakter glumljenih likova.
Prva velika balerina bila je Francoise Prevost, koja je debitirala vrlo mlada i punih 30 godina bila je prima balerina u Pariškoj operi. Veliki uspjeh postigla je zahvaljujući lakoći, gracioznosti, mekoći, eleganciji plesnih pokreta i izrazitim glumačkim darom. Ona je prva počela plesati na glazbu koja nije skladana isključivo za balet.
John Waever, 1712., izdaje knjigu „Povijest plesa“ u kojoj kaže da je doba antike, po pitanju plesa, superiornije od njegovog doba, jer su plesači bolje pokazivali emocije. Zato pet godina kasnije, 1717., na daske kazališta postavlja predstavu „The Loves of Mars and Venus“, gdje je jasna njegova ideja da karakterizacija likova ne ovisi o njihovim kostimima, nego o pokretima, koji su dovoljni da bi se razumjela priča. Karakterizacija koja se čita iz gesti i poza postala je sastavni dio onog što se nazivalo ballet d’action (to je zapravo balet bez riječi). Najpoznatiji koreograf te vrste u Francuskoj bio je Jean Georges Noverre, koji je 1760. objavio „Pisma o plesu i baletima“. U tom djelu on na posve nov način govori o baletnoj estetici, koreografiji i režiji. On je tvrdio da „balet treba prikazivati radnju, značajeve i osjećaje“ , a smatrao je nužnim i to da se baleti koreografiraju samo na glazbu koja je pisana za njih, a ne da se baletni koraci prilagođavaju nekoj drugoj glazbi. U balet treba uvesti pantomimu, jer ona obogaćuje ples akcijom i pojačava izražajne mogućnosti plesa. Zalaže se i za što veću prirodnost, izražajnost i jednostavnost plesa. Umjesto konvencionalnih kretnji potrebne su geste koje pokazuju osjećaje, a umjesto besmislenosti plesnih slika potreban je dramatski zaplet. Njegovi baleti imali su dobru karakterizaciju likova i razrađenu dramsku strukturu. Mitološka stvorenja iz njegovih plesova imala su osobine ljudi, a čak i kad je pisao za corps de ballet pokušao je unijeti ekspresivnost pokreta u strogu simetriju. Uz sve to, on sa svojih plesača skida teške kostime, perike i maske, te u plesu zahtijeva čiste pozicije. U svoje vrijeme nije bio posve shvaćen ni prihvaćen, tako da je dosta vremena proveo u Londonu postavljajući balete. No mnogi su koreografi nakon njega koristili ono za što se on zalagao, pa se zato smatra velikim reformatorom.
Žene su, s obzirom na duge suknje, sve do 1726. imale problema pri izvođenju skokova, no te godine Marie Camargo skraćuje suknju s namjerom da pokaže izvođenje entrechat quatre. Smatra se da je ona prva koja je plesala s papučama bez pete – „još jedna inovacija što se može objasniti željom za elevacijom, koja se lakše postiže ukoliko je polazna pozicija čvrst plié tako da pete sigurno prianjaju na pod.“ Ona je i prva žena koja je plesala muške korake, te je u njih unijela ženske varijacije. Tih godina, sredinom 18. stoljeća, plesačice su imale jaku mušku konkurenciju, pa su se usredotočile na virtuoznost. Anna Heinel bila je prva žena koja je izvela dvostruki pirouette. Marie Sallé bila je plesačica – glumica, poznata po tome što je odbacila tradicionalnu suknju (nosila je haljine po uzoru na grčke) i bila prva žena koregraf (balet Pigmalion). U tom je baletu učinila još nešto – odbacila je periku i korzet, te plesala raspuštene kose i (naravno) u grčkom hitonu.

November 12, 2009 - Posted by | ballet history | , , , , , , , , , , , , , ,

No comments yet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: