Smiled Ballerina

… η ανθρώπινη ζωή είναι ενας χορός…

Malo zakašnjeli, ali ipak nastavak :)

Francuske modele preuzeli su i drugi – a u drugim zemljama često su ih postavljali francuski balet – majstori. U Švedskoj je libreto za jedno prikazivanje napisao filozof Descartes. U Italiji su se zainteresirali za tlorise, pa su u to uključili konje (koje su dresirali da trče po taktovima glazbe), a uz to su neprestano razvijali plesne korake i pravila za njihovo izvođenje. U Engleskoj se razvio poseban oblik nazvan baletta de cour masque (baletna maskarata), no tu je bilo više elemenata drame nego plesa, pa se s pravom smatra da se balet razvio u Francuskoj.
Za vladavine kralja Henrika 4. pojavljuje se nova vrsta baleta koji se naziva ballet dramatique. Riječ je o dramskom baletu koji predstavlja neku vrstu viteških igara na konjima s dijalogom. Teme tih baleta su alegorijsko – patriotske i veličaju ideale o ujedinjenju Francuske u jednu državu. Kada se kralj oženio Catherinom de’ Medici razvila se nova vrsta baleta – ballet maskerade. To je vrsta baleta koja gubi scenski način prikazivanja i služi isključivo za zabavu dvora i dvorjana. Došavši na francuski dvor, ona sa sobom dovodi dva umjetnika: Gulia Caccinia (skladatelja) i Ottavia Rinuccinia (pjesnika) i pod njenim se utjecajem izbacuje recitiranje iz baleta, a umeću vesele pjesme. Ona je ta koja je 1573. dala naredbu da se napiše sjajan balet, s puno pjevanja i plesa, kako bi impresionirala poljske izaslanike koji su došli ustoličiti Henrya 4. na poljsko prijestolje. Zadaću osmišljavanja baleta povjerila je Balthasaru de Beajoyeulxu, koji je stvorio „Ballet des Polonais“, i to je jedno od prvih djela koje se smatra dvorskim baletom. O toj predstavi zapisano je ovo: „ Na početku predstave ugurana je u dvoranu velika srebrnasta stijena sa šesnaest udubljenja, a u svakom se nalazila jedna dvorska dama, predstavljajući šesnaest pokrajina Francuske. Dame su zatim sišle sa stijene i zaplesale uz zvuke 30 violina, izvodeći geometrijske krugove, pasaže, krugove i kvadrate.“ Kasnije su mnogi kraljevi osmišljavali balete povodom stupanja na prijestolje, kraljevskih vjenčanja ili nekih drugih dvorskih slavlja. Bio je to znak prestiža (jer su u to vrijeme baleti bili jako skupi).
Za vrijeme vladavine Luja 13. pojavljuje se novi balet – ballet a entrees (balet sa scenama). Ta je vrsta vrlo slična baletu mascaradi, ali ponovno uvodi izvođenje na sceni

Najpoznatiji francuski plesač sredinom 17. stoljeća bio je Luj 14., Kralj Sunce. On je zaposlio Isaaca de Benseradeua da piše stihove za balete, a Jean Baptiste Lullya da sklada glazbu. 1661. kralj je dao balet – majstorima dozvolu da osnuju Académie Royale de Danse (Kraljevsku plesnu akademiju). U počecima su koreografi te škole ima sastanke u gostionicama i pričali o plesu, no nakon nekog vremena je škola krenula s ozbiljnom obukom plesača. Godinu dana nakon otvorena je pariška Opera, koja je u Akademiji potražila plesače. Pierre Beauchamp, koji je imao titulu „superintendanta kraljevskog balet“ , bio je prvi (zabilježeni) baletni pedagog, a on je taj koji je postavio pet baletnih pozicija (kakve i danas poznajemo) i koji su postali baletna abeceda. Danas se smatra kako on te pozicije nije izmislio, nego samo popisao ono što su plesači sami izvodili.
Isprva su plesali samo muškarci, koji su nosili maske, i nisu mogli dočarati atmosferu (njihova se lica nisu vidjela), a problem je bio i u tome što u to vrijeme balet i opera nisu bili odvojeni, pa su spektakli koji su se prikazivali uključivali i pjevanje i ples. Tek 1681. pojavljuje se prva žena na pozornici – među prvim balerinama bile su četiri plesačice koje su nastupale u baletu Jean Baptiste Lullya, „Le Triomphe de l’ Amour“, a najbolja među njima bila je gospođica de Lafontaine. Građanska premijera ovog baleta predstavlja definitivno razdvajanje profesionalnog baleta u kazalištu od amaterskog baleta na dvoru. Tada se profesionalnim plesačima posvećuje posebna pažnja, i oni svoju umjetničku struku stječu u profesionalnim školama.
Tih godina dolazi i do drugih promjena u baletu: počinje se plesati na pozornici, tlorisi nestaju, stavlja se naglasak na pokrete svakog pojedinca koji pleše. Unatoč tome, plesači i dalje nisu bili u stanju izvesti mnoge figure, a na cijeni je i dalje ostala otmjenost i lakoća izvođenja pokreta. Ženske pokrete i dalje su ograničavali glomazni kostimi i pravila.
Glavni koreograf Lullyevog vremena je Pierre Beauchamp koji se smatra utemeljiteljem francuskog otmjenog stila plesa. Njegov nasljednik bio je Louis Guillaume Pecourt, koji se bavio i pedagoškim radom, koji je odgojio dva značajna muška plesača – to su Jean Ballon i Nicolas Blondy. Jean Ballon se istaknuo vrlo visokim i laganim skokovima, te darovima za glumu i mimiku. Nicolas Blondy predstavlja tip dostojanstvenog i otmjenog plesača.

September 19, 2009 - Posted by | ballet history | , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

No comments yet.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: